od mlade buržoazije do pionirke feminističke umjetnosti u Gvatemali

Umjetnik Margarida Azurdia (Guatemala, 1931.-1998.) svoje je radove potpisivala s nekoliko heteronima: Margot Fanjul (udano ime), Una Soledad, Margarita Rita Rica Dinamita, Anastasia Margarita... s kojima je postala poznata i u različitim umjetničkim kontekstima u kojima je živjela: Kanada (1944. -1955.), Kaliforniji (1957.-1963.), Parizu (1974.-1982.) i predgrađu Gvatemale, gdje se uvijek vraćao.

Još jedan čimbenik koji, zajedno sa sukcesivnom raznolikošću prijedloga u njegovoj produkciji i teškoćama u rekonstrukciji nekih razdoblja, možda objašnjava donedavno zanemarivanje njegova rada.

Pripadnost višoj klasi, Otac Gvatemalac i majka Katalonkabila je kozmopolitska umjetnica, koja je izlagala u New Yorku, Meksiku, Kolumbiji i na XII Bienalu u São Paulu, gdje je izlagala slike, skulpture i instalacije.

Umjetnik subvertira gvatemalske vjerske slike pretvorene u naivni pop stil

Unatoč svom samoukom obrazovanju, polemizirao s duhovitošću u novinama o svom umjetničkom stavu u korist apstrakcije s politički angažiranim figurativcima u zgrčenoj Gvatemali, s autokratskim i vojnim vladama do 1985.; objavio desetak knjiga s crtežima, kolaži i pjesme; au svojoj zemlji bila je pionirka u performativnim praksama.

Na ovoj izložbi, najvećoj održanoj u Europi, možemo obuhvatiti više od tri desetljeća njegove karijere. Utrka u kojoj ćemo, prema riječima kustosice Rossine Cazali, koja je poznavala Margaritu i druge njezine suvremenike, gledati od početne apstrakcije do puta unutarnjeg traganja i duhovnosti, s odjecima teologa Teilharda de Chardina. To bi povezalo Azurdiju s drugim mističnim umjetnicima, čija je genealogija uspostavljena na nedavnoj izložbi žene apstrakcije koje smo mogli vidjeti u Guggenheimu u Bilbau.

[Umjetnici ponovno pišu povijest muzeja]

Povijest mode sada, ali ovdje nije toliko očita posjetiteljima, koji više vole ostaviti dojam umjetnik uvijek eksperimentalan u kojoj se, od svoje privlačnosti prema autohtonim gvatemalskim rukotvorinama koje su izradile žene, postupno naginjala ka feminizmu simbolizma božice majke i "matrijarhalnih" kultova u kojima bi druge umjetnice radile istovremeno, od poznatih Večera koje je izradila američka umjetnica Judy Chicago između 1973. i 1979. godine, do ostalih koji se ne mogu klasificirati, poput Mary Beth Edelson, Mónice Sjöö, Louise Bourgeois, umjetnice kubanskog podrijetla Ane Mendiete i Chicanke Amalije Mesa-Bains.

Početak je spektakularan, serijom geometrijski: tkanine op art monumentalne slike s dijamantima intenzivne i kontrastne boje, nastale krajem 60-ih i ranih 70-ih godina prošlog stoljeća, a nadahnute, kako je već svojedobno posvjedočila kritičarka Marta Traba, dezenima i bojama autohtonih tekstila koje je skupljala već kad Bila je mlada buržoazija s troje djece, prije nego što je otišla u Kaliforniju i posvetila se umjetnosti.

Šteta je što su gotovo sva prva tamo nastala platna s ovalnim motivima izgubljena. Kao i pokretne skulpture u bijelom mramoru, od kojih je na ovoj izložbi predstavljen samo jedan lijep primjer.

U Parizu je započela svoje usavršavanje u izvedbenim umjetnostima, što je ključno za njezinu ulogu pionirke izvedbene umjetnosti.

I po mom mišljenju, čak iu ovom razdoblju, šteta je što se nije pokušalo ažurirati okolišni prostor Molim te skini cipele1970., predstavljen na II Medellínskom bijenalu i gdje ste pozvani da uđete u slabo osvijetljenu kocku s glinenim podom.

Konačna prekretnica dogodila se sredinom sedamdesetih, s ništa manje izvanrednom serijom Počast Gvatemalis komadima koji subvertiraju gvatemalski religiozni imaginarij pretočen u naivni pop i gdje se već pojavljuju personifikacije osnaženih žena.

Poslije se izložba malo razvodnjava prekomjernim uzorkom papira iz pariškog razdoblja: prava biografska arheologija, kojom bismo došli do seciranje intimnogda nije njezinog ograničenog plastičnog interesa.

Ali u Parizu, uz svoj odnos s feministkinjama, Azurdia će započeti svoje usavršavanje u plesu i izvedbenim umjetnostima, temeljnim za njezinu ulogu pionirke u performativnim praksama u Gvatemali.

Neki posljednji oltarni ormari ga pojačavaju feministička i ekološka uvjerenja o božanstvenosti ženskogs fotografijama na kojima je vidimo kako pleše s drugim ženama na otvorenom.

Pratite teme koje vas zanimaju