Oskar Kokoschka, disident Guggenheim muzeja

retrospektiva Oskar Kokoschka. Buntovnik iz Beča je projekt koji dijele Muzej Guggenheim u Bilbau i Musée d'Art Moderne u Parizu, kao dio pregleda koje muzej programira kako bi ispitao putanju modernih umjetnika.

Izložba daje prikaz pokušaja Kokoschkin kritički ekspresionizam (1886.-1980.), te njezina razilaženja s bečkom modernom i njezina dekorativna odstupanja. A, u isto vrijeme, njegova je karijera bila obilježena drugim neslaganjem s razvojem ratova i totalitarizama raznih vrsta koji su pustošili Europu tijekom 20. stoljeća.

Dana 1. ožujka 1886. Oskar Kokoschka rođen je u obitelji skromnog podrijetla, u austrijskom gradu Pöchlarnu, smještenom na obalama rijeke Dunav. Od mladosti se zanimao za klasičnu umjetnost i književnost. Tijekom studija na Bečkoj školi za umjetnost i obrt na njega su snažno utjecali umjetnik Gustav Klimt, psihoanalitičar Sigmund Freud, skladatelj Gustav Mahler i arhitekt Adolf Loos. 1908. završio je studij i ujedno započinje svoju spisateljsku djelatnost, koju spaja s posvećenošću slikarstvu.

Izložba je organizirana prema razdobljima i kontekstima u kojima se odvija njegov umjetnički i životni put. U uvodnoj prostoriji 'A zastrašujuće dijete u Beču (1907.-1916.)', otkrivaju se njegovi prvi izazovi samodopadnosti dekorativnog stila i umjetničkih konvencija bečke secesije. Uvijek pozoran na ljudsku figurumodulirano sui generis ekspresionizmom čija će kromatska isticanost biti vrlo prepoznatljiv formalni atribut i analogan fauvesistima, koji su bili suvremenici.

U portretiranju i autoportretiranju, njegova introspektivna duhovitost manifestira se kako bi oblikovala dušu i osobnost njegovih pratilaca. Sve bi to učvrstilo njegovu slavu "Kokoschka slikara portreta". Godine 1912. upoznao je Almu Mahler s kojom je nekoliko godina imao grčevitu i strastvenu ljubavnu vezu. Ja bih motivirao fotografije poput nevjesta vjetra1913.

U portretu, Kokoschkina introspektivna duhovitost dolazi do izražaja kako bi uhvatila dušu

Drugi dio, “Drezdenske godine (1916.-1923.)”, pripovijeda o nekoliko relevantnih događaja. Raskid s Almom Mahler 1914. i sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu kao vitez tijekom 1914. i 1915. godine, gdje je teško ranjen. Sve će to obilježiti umjetničku i književnu praksu ovoga razdoblja. Ističu se njegove slike autoportret1917, moć glazbe1918., i Slikar II (Slikar i njegov model II)1923. Time izriče potpunu ironiju: na ekranu, umjesto modela, predstavlja sebe.

[London, 1938.: u obranu njemačke 'degenerirane umjetnosti']

“Putovanja (1923-1934)” je sljedeći dio. Nakon što je dao ostavku na mjesto profesora na Dresdenskoj akademiji likovnih umjetnosti, putuje Europom, Afrikom i Bliskim istokom, slikajući brojne krajolike, poput živahnog Marseille, luka II1925., te portrete poput onog posvećenog Brancusiju iz 1932. godine.

“Otpor u Pragu (1934.-1938.)” obuhvaća radove iz njegova boravka u tom gradu tijekom građanskog rata između socijalista i fašista u Austriji. Oživljava njegov aktivizam protiv totalitarnog napredovanja a neke od njegovih slika nacisti su uvrstili na izložbe degenerirane umjetnosti. Autoportret degeneriranog umjetnika, 1937., bio je njegov odgovor na tu činjenicu. Ističe se i u ovom razdoblju Proljeće1922-1938.

Nacionalsocijalisti su anektirali Austriju i on je bio prisiljen na "Egzil u Engleskoj (1938.-1946.)" s Oldom Palkovskom, koju je upoznao u Pragu i s kojom će se oženiti 1941. Kisela ironija karakterizira sliku anšlus. Alisa u zemlji čudesa1942. Posljednji odjeljak “Europski umjetnik u Švicarskoj, 1946.-1980.” najduži je i pokazuje njegovu moć portretiranja i autoportreta te vizualnih alegorija koje iscrtavaju njegove sporove sa suvremenom poviješću i klasičnom baštinom.

[Max Beckmann, na oltarima]

1950-ih počinje kritičku distancu od svojih suvremenika. Njegovi veličanstveni autoportreti iz 1948. i 1969. ili prikazi figura poput Pabla Casalsa, 1951., blistaju u ovom odjeljku. Također fascinantne alegorijske rekreacije Tezej i Antiopa (Otmica Antiope)1958-1975, i Sumrak Europe1968. Upravo na ovoj slici poziva na rusku invaziju na Prag.

Njegova ekspresionistička napetost i kromatsko bogatstvo njegovih djela naći će odjek u obnovi njemačkog slikarstva.

Kokoschka je također koristila kazalište, pisanje i politički aktivizam kako bi pokazala etičku i estetsku prožetost svoje predanosti. Njegova ekspresionistička napetost i kromatsko bogatstvo njegovih radova naći će odjeka u obnovi njemačkog slikarstva 1970-ih i 1980-ih, koju su predvodili Neue Wilde – Novi divljaci –, također zainteresirani za živo, emotivno i ponekad kritičko slikovno djelovanje.

U sklopu ove veličanstvene izložbe bit će prikazan i film Kokoschka, rad-vieu režiji Michela Roddea 2017. Nadalje, katalog prati iscrpno putovanje kroz slikarevu karijeru s vrijednim prilozima. Nije prestao postulirati europski projekt to bi omogućilo pluralitet kulturnih i političkih posebnosti, u demokratskom projektu koji je učinjen i koji tek treba biti učinjen.

Pratite teme koje vas zanimaju