Oglasi
[oglas_1]
To je prva retrospektiva koju jedan španjolski muzej posvećuje umjetnici Jutti Koether (Köln, 1958.). Kustos četiri ruke beatriz herraez to je Katarina Lozano, crno mjesto odvija se kroz sažet skup radova koji pokrivaju, od 1987. do danas, trideset i pet godina karijere osobe koja se ne može klasificirati.
1987. nije slučajna početna točka, već posljednja i jedina prilika u kojoj je Jutta Koether pozvana da izlaže svoje radove u Španjolskoj. Konkretno u kolektivu koji je ona, betina semmer to je Rosemarie Trockel One su se dogodile te godine u Sevilli, u galeriji La Máquina Española, i to u vrijeme kada je, kako je spomenuto, Quico Rivas, “njemački dio nomadske vojske” lutao je gradom. Međutim, i iako godinu dana ranije Koether i kritičar Diedrich Diederischsen napisali su članak za engleski časopis Artscribe koji je dao viziju španjolskog umjetničkog konteksta, da iberijski prodor nije potrajao tijekom vremena, poput onoga Trockela ili Semmera.
Oglasi
Prolazimo slabo osvijetljenom, gotovo praznom prostorijom i tako počinje izložba. U pozadini, na crnom muralu, izrezane su linije metalnog obrisa. Možda je to glava žene koja će se ponovno pojaviti na drugim slikama koje će nas dočekati iza ugla.
Umjetnik ima multidisciplinarnu viziju umjetnosti u kojoj polazi od slikarstva
Završavamo u jednom od impozantnih prostora Artiuma, ispresijecanog dvjema njegovim karakterističnim rešetkama, s tri stakla na vrhu koja ga povezuju s trgom i filtriraju u unutrašnjost veći dio slabog svjetla koje se miješa s hladnoćom jeseni i toplina nekih reflektora.
poze ženske figure simbolična prisutnost koja se očituje kroz njezine slikovne prikaze, ali i metaslikovne, jer se upravo ona, umjetnica, vraća u Ponuda Veneri koju je Rubens prepisao od Tiziana. To je slučaj da Dodirni i odoli 5 (nakon što Rubens kopira Tiziana)veliko platno kolosalnih razmjera koje prednjači cjelinom i prostorno artikulira ovaj trezveni sklop koji poziva na ležernu šetnju.
[Pet žena na čelu suvremene umjetnosti]
Oglasi
Koether's, kako se naširoko komentira u tekstu koji Katarina Lozano napisao kao vodič za crno mjesto, nije put za korištenje. Zbog svog velikog iskustva kao kritičarka za časopise kao što su artforum, Flash Art ili onaj gore spomenuti Artscribedodaje multidisciplinarnu viziju umjetnosti koja ima slikarstvo kao polazište pristupa prezentacije ili koncerti koji, u očima gledatelja, nikad ne krenu očekivanim smjerom.
U razgovoru s Peiom Aguirreom 2011. godine, sama je priznala da je "jako navikla izvoditi ili provoditi određene vrste vježbi na krivom mjestu". Postupak koji prolaskom kroz ovu izložbu postaje evidentan. “Sklon sam primijeniti istu etiku ometanja vlastite produkcije: stvari su izbrisane, slomljene, izgubljene, boja je prerijetka ili predebela, ima previše (ili premalo) slikovnih efekata, itd.”
tranzit kroz crno mjesto je nekako uznemirujuće i zadivljujuće. Jutta Koether iznenada postaje njemačka slikarica koja kao da bježi od oba zadatka.