Oglasi
[oglas_1]
Može se reći da Baselitz (rođen u Njemačkoj, u blizini grada Dresdena, 1938. godine) umjetnički je “dominirao” Parizom. Veliku retrospektivu posvećenu njemu Centar Pompidoune manje od 143 djela, završena je postavljanjem devet metara visoke skulpture proizvedene 2015. godine ispred Akademije likovnih umjetnosti. Nadalje, Muzej moderne umjetnosti u Parizu predstavlja izložbu sa šest radova koje je umjetnik donirao 2020. godine uz još dva koja su već bila dio njegovih kolekcija, a galerija Thaddaeus Ropac organizirala je izložbu crteža intenzivnih boja, nastalih u ovoj godini. vrlo anus. U sažetku; sve Baselitz.
Baselitzova djela su jedinstvena, tjeraju nas da okrenemo glavu kako bismo jasno vidjeli obrnute slike.
Razvija se izložba Pompidoua, doista uzorna u pristupu i rasporedu djela kronološki u jedanaest odjeljaka: O otkriću avangarde, Autoportreti proživljene osobe, Palih heroja, Izlomljene slike, Inverzija slike, Između apstrakcije i figuracije, S onu stranu apstrakcije, “Zeitgeist” [Espíritu del tiempo] prostor sjećanja, Od “Ruskih slika” do “Remiksa” i Ono što ostaje.
Oglasi
Ono što vidimo u njoj su slike, od kojih su mnoge velike, crteži i gravure, kao i pet skulptura, datiranih između 1980. i 2014. godine. Rad na skulpturama započeo je 1977. godine., kada je Baselitz započeo izgradnju zbirke afričke umjetnosti koja se trenutno smatra jednom od najvažnijih u svijetu. Godine 1980. predstavio je svoj prvi kiparski rad na Venecijanskom bijenalu: model za skulpturu (1980), koji je imao veliki utjecaj i prisutan je u ovom uzorku.
Baselitz je rođen pod imenom Hans-Georg Bruno Kern u podijeljenoj Njemačkoj, u takozvanoj Demokratskoj Republici, u gradiću koji se tada zvao Großbaselitz, čije će ime koristiti u oblikovanju svog umjetničkog pseudonima: “Georg Baselitz” iz 1961. . Otprilike 1950-ih počeo je otkrivati slikarstvo, studirao je likovnu umjetnost u Istočnom Berlinu 1956. i tamo mu je Picassov rad postao temeljna referenca. Godine 1957. odlučuje prijeći granicu i nastaniti se u Zapadnom Berlinu, gdje će nastaviti usavršavanje i 1961.-1962. javno predstaviti svoje prve izložbe i umjetničke manifeste.
Ti počeci, s odbacivanjem totalitarnog režima na snazi u Njemačkoj Demokratskoj Republici, označavaju jednu od središnjih prekretnica njegove karijere. Nešto što je i sam istaknuo retrospektivno 1995. godine, u intervjuu s američkim likovnim kritičarom Donaldom Kuspitom: “Rođen sam u uništenom poretku, uništenom krajoliku, uništenom društvu. I nije htio uvoditi red, dosta se nagledao tzv. (…) Ja sam brutalan, naivan i gotik.”
Ima nešto, međutim, što je u vezi s ovim jedinstvenim i izvanrednim umjetnikom potpuno negativno: njegov stav da ne prihvaća kreativnu ulogu žene u slikarstvu. Nešto što je javno proklamirao 2013.: “Žene ne slikaju dobro”, a na čemu je inzistirao i kasnije. Zaista je žalosno.
Vrativši se svojoj karijeri, nakon što je primio i asimilirao pristupe umjetničkih avangardi, te usredotočio svoju pozornost na poeziju i glazbu, njegovi prvi radovi iz ranih 60-ih smješteni su u ekspresionistički kontekst, pojačavajući vizualni šum izraza kromatskim preopterećenjima i poremećajem kompozicije. Tu je smještena njegova slika pjesnika i umjetnika bez krila, palog na dnu iskustva, svijeta, života.
Oglasi
Impuls nereda naveo ga je 1966. da slike podijeli na prikaz, do izlomljenih slika. Bio bi to prvi korak prema početku inverzije slika u 1969., nešto što Baselitz locira u svojoj želji da ne slika anegdotalno ili deskriptivno, kao iu odbacivanju pristupa tzv. apstraktnog slikarstva. I pri tome se fokusira na probleme i pitanja koja su njemu specifična.
Ovi se pristupi očituju i u korištenju remiksa, pojma koji se u glazbi koristi za primjenu dijelova teme u novu verziju. Baselitz koristi ovu ideju u odnosu na prethodne umjetničke pristupe, kojima daje nove obrate i nijanse. A u svemu tome odlučujuća je i uloga sjećanja. Rođen u onome što je smatrao uništenjem, njegov umjetnički impuls izvire iz nereda. Od iskustva destrukcije prelazimo na fragmentarno i obrnuto predstavljanje života. A evo i osovine koja artikulira njegov rad i po kojoj je prepoznat u umjetničkom svijetu: inverzija figuracije, proces koji je započeo 1969 i koji traje sve do sada, iako ima relevantne nijanse promjena i transformacija.
Georg Baselitz tako strukturira potpuno drugačiji i jedinstveni način slikarstva, raskidajući s iluzionističkom figuracijom i nefigurativnom apstrakcijom. Njegovi su radovi jedinstveni i ne smiju se brkati s onima drugih slikara.tjeraju nas da okrenemo glavu kako bismo jasno vidjeli obrnute slike. Uključuje okretanje vida kako bi se vidjelo u dubinu, razmišljanje o oblicima bića, predmeta i prostora.