vratite se svojoj najpriznatijoj umjetnosti

prije smo umjetnički povratak intenzivnog značenja. Manuel Segade ponovno nam donosi djelo Juan Munoz (1953.-2001.) kada će napuniti 70 godina i 22 godine nakon prerane smrti, sa samo 48 godina. Prvi korak je prezentacija skupa od 21 izvrsnog djela, skulpturalnih instalacija različitih formata i proširenja, u postavu koji je u dijalogu s arhitektonskim karakteristikama zgrade u kojoj se nalaze.

Naslov emisije Sve što vidim nadživjeće meje citat ruske pjesnikinje Anne Akhmatove koji je Juan Muñoz sakupio u jednoj od posljednjih bilježaka u svojim bilježnicama pripremajući se za svoju posljednju izložbu, u Tate Modernu u Londonu 2001. Naslov se ovdje koristi kao lijepa pjesnička aluzija na opstanak djelanakon isteka života umjetnika.

Datiranje djela u osnovi je iz 1990-ih, iako postoji i jedno iz 1989. i jedno iz 2001. Nalazimo se u završnoj fazi kreativne karijere Juana Muñoza, u kojoj je dosegao snažno međunarodno priznanje. Sljedeći korak u tom povratku bit će još jedna izložba, u CA2M u Móstolesu, koja će se otvoriti u lipnju, na datum rođenja umjetnika, na kojoj ćemo vidjeti putovanje njegovih radova od početka do osamdesetih.

[Juan Muñoz, izrada trilera]

Ova igra s protokom vremena – obnavljanje djela Juana Muñoza, velikog umjetnika koji je otišao tako rano, u dvije faze koje idu u suprotnom smjeru od njegova vremenskog razvoja, od posljednje do prve faze – je aluzivni znak koliko su njegova djela živa i blistava. Sve njih određuje interakcija koju izazivaju promatranjem, aspekt koji je Muñoz naglasio korištenjem zrcala u kojima se odražavaju i njegove skulpture i oni koji ih gledaju, koji su na taj način uvedeni u interaktivnu instalaciju koja ih čini.

Ovdje, u galeriji Alcalá 31, radovi nas eksplicitno upućuju na ovu problematiku. Sara u plavoj haljini [Sara u plavoj haljini] (1996) i zdravo specchio [U ogledalu] (1997). A o tome što možemo vidjeti u njima i kako to vidimo napisao je Juan Muñoz: “Moji likovi ponekad se ponašaju kao ogledalo koje se ne može odraziti. Oni su tu da kažu nešto o tvom pogledu, ali ne mogu jer ti ne žele dopustiti da se vidiš.” Tu smo: gledamo, želimo vidjeti sve, i ovaj tok vas vodi da budete promatrani, viđeni, u odrazu različitog.

Problem koji se nastavlja tijekom instalacije Dva stražara na optičkoj zemlji (1990), koji se nalazi na ulazu, figure u sjeni s oružjem, koje podsjećaju na kontrolu pogleda. I također u komadima balkona: balkon [Balcón] (1991) i Balkon u Nimesu [Balcón de Nimes] (1994), u oba slučaja balkoni na kojima nema ničega ili nikoga, prazni. “Praznina nije prikazana. Prikazana je želja da se ona ispuni. […] Sada ne vidim prazne balkone; Govore o svemu osim o sebi. To su slike koje već postoje, koje su već iskorištene”, rekao je. Naš pogled uklanja prazninu…

Dolazeći i odlazeći u pogledu, u viziji, tu se nalazi referentna jezgra djela Juana Muñoza: ništa nije zatvoreno u neposrednosti komada, sve ostaje otvoreno interaktivnom tijeku koji izazivaju kada im se naš pogled približi. Osim što izazivaju “ispunjavanje” praznine, likovi nas iz daljine približavaju sličnosti. U drugoj polovici devedesetih to se uobličilo u karikaturalnim likovima patuljaka, lutki trbuhozborca i “Kineza”, kako ih je sam Muñoz identificirao.

Sljedeći korak u tom povratku bit će još jedna izložba, u CA2M u Móstolesu, koja se otvara u lipnju, podudarajući se s umjetnikovim datumom rođenja.

S potonjim je povezana obnova energetske skulpturalne instalacije Kvadrat (1996.), koja se po prvi put od predstavljanja u palači Velázquez del Retiro ponovno može vidjeti u sklopu izložbe koju je Museo Reina Sofía posvetio tadašnjem umjetniku. To je set od 27 figura u nijansama sive, “Kineza” koji se smiju. Ne možete ući unutar otvorenog kruga koji čine, i tako tema zrcala, identiteta i različitosti, otvara se kako se približavatezaobilazite ih izvana i na kraju percipirate druge iz sebe.

Figura koja visi za usta sa stropa sobe: S užetom alla bocca [Con la cuerda en la boca] (1997.) i dvije figure od papirnatih ručnika s kapcima iz 1999. govore nam o paradoks reprezentacije: ne možemo razumjeti motivaciju onoga što vidimo.

[Juan Muñoz. Pogledaj u oko]

Već smo u završnoj fazi kreativnog puta Juana Muñoza. No, kao zaključak, značajan je povratak smijehu figura koje vise na zidu u stolicama u djelu datiranom u godinu njegove smrti, 2001.: Dvojica sjede na zidu [Onih koji sjede na zidu]. Smiju li se vašem mogućem padu? Odgovor ostaje otvoren, kao i sam život, ispred naše želje da gledamo i možemo vidjeti kamo idemo. Juan Muñoz: gledajući izvana, moći vidjeti u dubinu.

Pratite teme koje vas zanimaju