Osnove # 0: Sto ljubavnih soneta

«ZA MATILDE URRUTIA

Gospo moja voljena, mnogo sam patio pišući ti ove sonete i mnogo su me povrijedili i koštali, ali radost što ih tebi nudim veća je od livade. Kad je dobro predlagao, znao je da uz svaku, iz izbornog interesa i elegancije, pjesnici svih vremena slažu rime koje zvuče kao pribor za jelo, kristal ili topovska paljba. Ja sam, s velikom poniznošću, napravio ove drvene sonete, dao sam im zvuk ove neprozirne i čiste tvari i takvi bi trebali doprijeti do vaših ušiju. Ti i ja hodajući kroz šume i pješčane sprudove, kroz izgubljena jezera, kroz sive širine, skupljamo krhotine čistog drva, drva podložnog utjecaju vode i vremena. Od takvih glatkih tragova gradio sam sjekirom, nožem, perorezom, ove tesarske radove ljubavi i gradio kućice od četrnaest dasaka da u njima žive tvoje oči koje obožavam i pjevam. Tako sam uspostavio svoje razloge ljubavi koje ti dajem u ovom stoljeću: drvene sonete koji su nastali samo zato što si im ti dao život.

listopada 1959».

Bilo je zahtjeva redakciji Kulture za većim književnim sadržajem u našim izdanjima... Nećeš čorbe? Pa, popij dvije šalice!

Suočivši se s prvim riječima na početku ovog odjeljka preporuka, pomislio sam da bi glas s većim autoritetom od mene bolje podnio ovu težinu. Zapravo, ne mogu smisliti ništa ili nikoga boljeg za ovu situaciju; je, ni više ni manje, prolog Sto ljubavnih soneta od Pabla Nerude. Osobno smatram da je ova proza koju prate stotine uzvišenih pjesama više nego dovoljan razlog da kažemo da je ova knjiga ne samo preporučljiva, već i neophodna. Ipak, nastavit ću s pokušajem da svoje razloge učinim uvjerljivijim od iskrenih riječi koje ste upravo pročitali, a koje je napisao autor knjige koju vam namjeravam preporučiti: pomalo močvarno tlo.

Može se reći da je Matilde Urrutia bila primateljica najvećeg ljubavnog pisma koje je itko ikada napisao: stotinu soneta koji čine jednu od najljepših zbirki pjesama ikada viđenih, koji na određeni način označavaju smjer moderne poezije. Pjesnikova strastvena žestina raste sa svakom njegovom pjesmom, napredujući od dana (preko podneva i popodneva) do noći ─četiri dijela na koje je knjiga podijeljena─, pokušavajući objasniti ono što je svima neobjašnjivo. Sto krivo nazvanih soneta, sto drvenih soneta, sto ljubavnih drvosječa i sto kućica s četrnaest stolova prekrasan su način na koji autorica uspijeva doseći najviše domete romantizma pisane stihovima; Ne predstavlja nam delikatnu ili pedantnu ljubav, već sirovu, vječnu i čvrstu ljubav, ukorijenjenu u najdubljem osjećaju koji izvire iz pjesnika.

I istina je da je organizam ove zbirke pjesama nedvojbeno briljantan, ali ritam je možda u istom omjeru. Autor odbacuje kontinuirani tradicionalni aleksandrijski metar i klasične ritmičke sheme soneta kako bi uhvatio, u strahovito melodičnoj poeziji, žestok osjećaj koji ispunjava svaku od stranica. Zvuk drveta, te čiste i neprozirne tvari, zvuk je brutalne muzikalnosti kojom je obdaren svaki stih, stvarajući tako stoljeće koje nastavlja odjekivati poput pribora za jelo, kristala i topovskih pucnjeva u sljedećim generacijama.

U svakom retku on hvata ideje koje nastoji izraziti kroz izuzetno ekspresivan jezik i intenzivan sadržaj koji čini da svaki sonet podrazumijeva njegovo ponovno čitanje i, posljedično, njegovo ponovno čitanje. Osim što je to sto razloga i tragova ljubavi, postoji stotinu zasluga zbog kojih je Neruda, bez sumnje, Nobelovac za književnost i jedan od najvećih pisaca u povijesti.

Mogao bih nastaviti pisati s dojmom da ništa nije jednako prologu koji otvara uvod ili s ciljem da verbaliziram trnce koje sam osjetio čitajući ovu divnu knjigu, ali, iskreno govoreći, ne mogu smisliti ništa iskrenije za reći ti., moj najdublji osjećaj, da sa mnom dijeliš osjećaje koje budi tvoje čitanje i da tako bude: molim te, pročitaj.

Povezano